Prilaženje ovom periodu slikarstva u Hrvatskoj iziskivalo bi jasnije i temeljitije razglabanje jedne opće teoretske teme, koja bi, možda, ma kako da u različitim umjetničkim težnjama i stavovima nalazi različite odgovore ipak trebala imati i općevažeći odgovor koji bi se poklopio s bitnim karakterom umjetnosti, njenom naravi i funkcijom. Što je svrha umjetnosti, što je njena zadaća i misija u svijetu, koji su u tome konstituenti umjetničkog, koji su od mnogobrojnih zamršenih motiva što se ispleću u razloge umjetničkog manifestiranja odlučni za trajnost njegove vrijednosti. Konačno, ako je umjetnost prije svega pitanje morala – pred čijim se licem ono može postavljati i tko ga i kako može rješavati – bilo morala ličnosti, bilo morala čovjeka, bilo morala ljudi, bilo ma kojeg prava što ga ima život u svom neprekidnom suprotstavljanju dobra i zla i mogućnosti umjetnosti da ih u životu razluči. Ostavljamo tu temu po strani jer prelazi okvire našeg zadatka, a spominjemo je tek uz put hoteći naglasiti da se ona, ukoliko se u umjetnosti i o umjetnosti bilo kakvoj nešto konačno želi uspostaviti i ustvrditi, ne može mimoići. Sličan problem ukazuje se i pri pokušaju da se u gibanjima što pokreću jednu sredinu, jednu kulturu, jedan narod, utvrde ili označe posve jasne orijentacije i posve jasni tokovi mišljenja i strujanja, pa čak i s jednog recimo retrospektivnog historijskog stanovišta. Jer apsolutno čistih pozicija nema ni danas, osobito u našoj sredini, koje bi osigurale čvrstoću i oštrinu pogleda, a još ih je manje bilo u vremenu o kojem želimo nešto reći.

Zapravo, čini nam se glavnom poteškoćom našeg razvoja, glavnim njegovim nedostatkom i uzrokom smutnja upravo nesposobnost da se u problematici općekulturnoj, a idejno-umjetničkoj osobito, dođe do posve jasnih pojmova i do mogućnosti njihova afirmiranja, do njihova stvarnog stvaralačkog i efikasnog provođenja. Gomile su i čitavi slojevi zabluda koje bi u mnogostruko isprepletenim područjima duhovnih i materijalnih odnosa trebalo prokrčiti, a stvarne su snage za to bile nedovoljno dorasle i nedovoljno jake. I nije zato čudo što ne uspijevamo doći do čistih i dobrih početaka i što svi ma kako čisti zaleti doživljavaju neizbježne aberacije. Ne postoji ni jedna jedina vidovitost u toku čitavog umjetničkog zbivanja kod nas od početka stoljeća čiji bi se raspon mogao protegnuti nešto duže i koja bi bila u stanju predvidjeti ili preskočiti ili izbjeći neminovnu zamršenost i skučenost vidika. Ta činjenica proizlazi iz realnih naših historijskih okolnosti i neće biti naodmet da je se sjetimo.